IMG_5716-small

 

Koliko ljudi je potrebno da se stvari pomjere sa mrtve tačke u jednoj sredini u kojoj se već dugo vremena sve vrti oko te mrtve tačke? Koliko ljudi čini grupu, a koliko neke druge oblike organizacija i da li su nam organizacije uopće potrebne da bismo mogli normalno funkcionirati? Da li nam je, tokom svih ovih godina, postao stran i pomalo neprijatan sam koncept solidarnosti, kao i sva značenja koja nosi?

Ova pitanja samo su neka koja smo otvorili za procedure daljeg odgovaranja-u-hodu ili odgovaranja na ta pitanja radom na rješavanju problema koji se oko nas gomilaju iz dana u dan, a na koja nema pozitivnih rješenja već duže vremena. Okupili smo se, dakle, još jednom 17. aprila 2014. godine na javnoj raspravi u MZ ‘Jugovićevo’ ne bismo li zajednički pretresli pitanja koja smo počeli da postavljamo sebi i drugima na predavanju Lazara Kuzmanova dvije nedjelje ranije (u MZ ‘Radnički’). Preko 30 ljudi došlo je kako bi, možda i po prvi put u životu, javno progovorili o o onome što ih muči zbog defanzive u kojoj se nalaze svi oblici zajedništva u lokalu pred navalama potpuno dezorijentirane države koja je agilna samo kada treba da nam isporuči zahtjeve za izmirenja obaveza, ne pitajući se o (civilizacijskim) uslovima mogućnosti za njihovo izmirenje. Zato su pitanja solidarnosti i organiziranja ponovo na dnevnom redu i zato nije besmisleno baviti se njima.

Zašto se uporno vraćamo na   , iako sve govori da je njeno vrijeme (koje se u većini slučajeva poistovjećuje sa periodom realnog socijalizma) odavno prošlo? Otkud solidarnost kada nam u ovom dobu mutne tranzicije ka nečemu što samo izdaleka liči na liberalni kapitalizam i parlamentarnu demokratiju nema druge nego okrenuti se samima sebi – a sve pod devizom “u se’ i u svoje kljuse”? Nama je solidarnost važna kao polazište za bilo koji oblik daljeg organiziranja i akcije zato što nalazimo da je ona zajednički imenitelj svih potencijalnih odgovora na pitanja i probleme koje smo čuli te večeri u ’Jugovićevu’: kako riješiti situaciju u kojoj se obećanja vezana za popravku infrastrukture ne ispunjavaju? Kako objasniti svojim komšijama da su svi stanari jedne zgrade, ma koliko ona ulaza imala, vlasnici krova na kome se instalira predajnik za telekomunikacije od koga prihode ubire samo jedan ulaz (jedna skupština stanara)? Kako li im, tek, objasniti zašto taj predajnik ni ne bi trebalo da bude postavljen na stambene objekte? Kako pokrenuti ljude da se okupe oko pitanja zaostalih radioaktivnih gromobrana? Kako regulirati neredovna plaćanja obaveza prema zgradi/skupštini stanara ako u zgradi/ulazu veliki broj onih koji ne plaćaju ništa i time ugrožavaju rad na održavanju za sve ostale stanare? Kako pokrenuti na akciju sve stanare u jednoj zgradi čiji krov prokišnjava i čini nepodnošljivim život ljudi na posljednjem spratu? Kako, na kraju, natjerati nekoga da, makar, ne baca smeće u ulaz ili ne istresa mrve sa terase na glave, prozore i terase onih ispod sebe?

Postoji na sva ova pitanja odgovor koji se uvriježio u protekle dvije decenije: tužbom i kaznom. I to bi bilo u duhu gore navedene krilatice o nama samima i četveronošcu, samo što se ovdje u jednačinu uvodi još i država sa svojim aparatom. Ali država nam ovdje ne može pomoći, jer godinama služi samo da udjeljuje opomene i da daje plaće onima koji se, iz ‘problematičnih predgrađa’, prvom prilikom odsele. Šta da radimo kada smo ostali samo mi? Nema druge nego okupljati se, a onda tako okupljeni i učiniti nešto na povezivanju, jer sami, očigledno, ne možemo da se pomjerimo dalje od konstatiranja problema koji se od bloka do bloka ponavljaju. Pitanja organizacije razbijenih pojedinaca prvo u komšije koje se međusobno poznaju, jer dijele iste ili slične probleme, a onda i u artikulirane grupe skupštinā stanara početni su koraci ka stvaranju održivih organizacija skupština stanara koje će biti u stanju da artikuliraju zahtjeve građana i usmjere ih prema onima koji bi trebalo da na te zahtjeve odgovaraju.

Javna rasprava protekla je u veoma dobroj, radnoj, atmosferi ljudī koji imaju nešto zajedničko. Sljedeći korak svakako jeste da se nekoliko zaključaka do kojih smo došli jasno artikuliše i da se dalje krene u njihovo sprovođenje. Zbog toga organizatori susreta i inicijatori projekta “Lokalne politike i urbana samouprava” pozivaju sve zainteresovane da se pridruže zajedničkom radu koji nam predstoji, a ticat će se propitivanja regulativa, zakona i formi organiziranja koji postoje, a o kojima malo ili gotovo ništa ne znamo. Na radnom rasporedu u naredna dva mjeseca su istraživanja lokalne zajednice i zakona koji reguliraju njeno djelovanje, a sve u svrhu pronalaženja optimalnog oblika daljeg organizovanja ljudi za koje se pretpostavlja da to organiziranje žele, jer problemi su takvi i toliko ih je da nema kljuseta koje nam može pomoći ako smo usamljeni u svojoj borbi.

Zato Vas i ovim putem pozivamo da nam se pridružite, kako fizički u prostorijama Centra kuda.org (Braće Mogin 2, pored pošte), tako i preko sajta www.detelinara.org, koji smo samo u svrhu ovog projekta postavili, da zajedno produbljujemo načete teme, istražujemo kako do najpovoljnijeg rješenja za sve nas i kako da optimalno iskoristimo ono što imamo (od resursa – materijalnih i organizacionih) da se bolje udružimo, jer vremena je sve manje, a bojimo se da se socijalna oluja tek sprema.

Dobrodošli!

 

Štampaj ovu stranicu

Ostavite komentar

  • (will not be published)